Thursday, March 30, 2017

MOJA PROZA - U PARKU

U PARKU

U parku. sunce je najzad pristiglo i greje prehladnelu zemlju i tek nicanjem načete travke. Na stazi, iznenada, mala slatka plavokosa tinejdžer devojčica, ili devojka, kako hoćete... I kaže: "Čiko, čiko, pala je lopta gore na onu granu, vidite onaj jasen, molim vas da mi je vratite..."

Ja gledam, vidim gde je lopta, pa poćnem: "Dušo, ja nisam čika, ja sam deka za tebe, znaš li ti koliko imam godina?" A ona promeni izraz malo preplanulog lica: " A da li vi znate koliko JA imam godina?"

Ja ipak u čudu, ali nastavljam * "Osim toga, ono je orah, ali, evo, deka će ti dodati tvoju loptu". I loptu skinem sa njoj nedostižne grane tog oraha i dodam joj, a ona sva srećna odleprša prema svom društvu, koje već uporno skandira: LOPTA, LOPTA...

I tek onda, tek onda shvatim... Pa to nije bio niko drugi nego moja draga plavokosa unuka Nina, ona koja sa bratom i mamom i tatom živi u ovom istom gradu... a koju nisam već dugo video... ni kriv ni dužan...

To je ipak bila, mala ili velika slatka plavokosa devojčica ili devojka, moja unuka Nina. Iz našeg Beograda, a iz parka sa njenim društvom... Iz onoga parka...
                                       (Bgd, 18. Marta 2017.) 



No comments: